Uvijek sam vjerovala da svaki rukopis ima vlastiti život i sudbinu, koji se odvijaju neovisno o autoru, a ponekad ga čak i uvlače u svoje tokove. Kod nekih je rukopisa to posebno izraženo, a ni znanstveni rukopisi nisu izuzetak. Ponekad ta priča teče glatko, počevši od ideje koja se brzo razvija, preko teksta koji raste i nadograđuje se gotovo sam od sebe, dok svi koautori daju svoj doprinos u pozitivnoj atmosferi punoj entuzijazma. Gotovo neosjetno, dolazi se do faze objave koja prolazi skoro nezapaženo, u kojoj ga recenzenti i urednici prepoznaju i razumiju, daju svoj dobronamjeran i konstruktivan doprinos kvaliteti i uskoro publikacija ugleda svjetlo dana, na opće zadovoljstvo svih uključenih u ovaj proces.
Ovdje to nije bio slučaj. Tvrdokorni je rukopisni entitet imao svoj karakter i svoju viziju nastanka, izmicao je kontroli, opirao se, skrivao, migoljio, čekao i u cijelom tom procesu svakojako utjecao na nas. Neumorno je i u svakom koraku testirao naše strpljenje, upornost, sistematičnost, disciplinu i karakter. Teško je tomu pronaći razlog, a dozvolite nam priznati, davno smo ga i prestali tražiti. Objasnili smo si to jednom riječju – karma 😉
No, danas, s ponosom možemo reći – došli smo do kraja ovoga dijela priče i puštamo publikaciju da nastavi svoj virtualni život samostalno. Sada je to sasvim drugi tekst i nakon svih prerada i promjena, s početnom verzijom gotovo da i nema zajedničkih točaka. Ovo je stoga prilika za isticanje svega onoga dobrog, jer niti jedna priča nije crna ili bijela, uvijek je tu negdje između 50 nijansi sive 😉
Ili žute 😊
Krenimo zato od žutih polja kanadske zlatošipke (Solidago canadensis L.) u divnoj i bajkovitoj Istri gdje ova vrsta raste. Invazivno. Ali i medonosno. I fitokemijski fascinantno.
Upravo smo od toga krenuli, zapitavši se: Gdje li sve ova vrsta raste, kao invazivna ili nativna? Koji su procesi u pozadini njene invazivnosti? Može li se fitokemijski profil povezati s biološkom aktivnošću njenih dijelova? Može li se nova stvarnost “novih ekosustava” u kojima su biološke invazije neizbježne, nekako preusmjeriti na način da radi za nas, pružajući nam neke korisne usluge? Posebno su nas zanimale usluge ekosustava poput iskorištavanja invazivnih biljnih vrsta, u ovom slučaju konkretno kanadske zlatošipke, kao sirovine za farmaceutsku i medicinsku industriju, kao izvora prirodnih herbicida i pesticida za primjenu u poljoprivredi, kao biogoriva i brojne druge. Zapitali smo se također, mogu li ove usluge biti osnova za bioekonomiju i kako to procijeniti za pojedinu vrstu?
Odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja potražite u našoj novoj publikaciji, objavljenoj u časopisu Plants. Pregledni je to rad u kojem smo nastojali sistematizirati najnovije uvide u biološke invazije na primjeru jedne od stranih invazivnih biljnih vrsta, u kontekstu današnjice u kojoj održivi suživot vrsta postaje neizbježan imperativ. Za lakše uranjanje u tekst, neka vam posluži, nama predivan, umjetnički nadahnut, grafički sažetak – djelo nadarene dr. sc. Kristine Grozić
